PUSTINJA

Opet je pred nama, kao i svake godine, vrijeme Došašća, vrijeme pripreme za novi početak. Isus se ponovno rađa – za nas. Nova Godina također je pred vratima i već joj čujemo korake. Ja čujem samo tutnjanje. Za moj će narod sve ostati isto. I ja želim otići, da ne gledam ovu bijedu, zaostalost, uskogrudnost, pokvarenost – truljenje. Ne, nisam ja vidjela još ni približno od ljudske zlobe, ali i ovo je dovoljno da znam kako propadamo. Gubimo tlo pod nogama.

Izgubili smo vjeru, izgubili smo razum. Ono što nam najviše treba jest vjera i nada, ali, realno – toga nema. Kako da se izvučemo iz gomile dugova kada nas vuku još dublje u blato!? A mi ništa ne poduzimamo…

Danas nam treba – ne ovih dana, ne uskoro – nego sada, ovoga trena treba nam ljubav i vjera. Jer, čini mi se da je ovo beznađe i besciljnost, otuđenost i pasivnost koja se uvukla pod kožu hrvatskoga naroda gora od ratnih pucnjeva. Tada smo pobijedili upravo čudom, Božjom pomoći. Sada nam je ona potrebna jer opet vodimo rat, samo je to sada rat s nama samima. Narod se bori da preživi u svojoj zemlji, da opstane u svojoj kulturi i od svoga rada. Ipak, neprestano čujemo o neuspjesima: mladi nemaju volje studirati, ne mogu naći posao, ljudi dobivaju otkaze, ne mogu prehraniti obitelj, umirovljenici umiru sami od gladi jer mirovinama ipak odlučuju platiti porez državi prije nego sebe nahraniti…

Božja nam je pomoć upravo potrebna da spasi mladu generaciju koja odlazi iz Hrvatske ili koja ostaje, propadajući. Budućnost ostaje upravo na nama mladima. Ako se mladost izgubi ili bude uništena, Hrvatskoj nema spasa. Ipak, ja sam prva koja je u nedoumici: ostati i boriti se ili otići i iskoristiti ovaj jedan jedini život koji je preda mnom?

Istina je da sve kreće od pojedinaca, ali je isto tako istina da pojedinac ne može puno postići sam samcat. Nedostaje nam upravo to zajedništvo koje nas je vezalo prije dvadeset godina. Iako smatram da nisam kadar govoriti o strahotama rata koje nisam doživjela, ipak znam toliko da smo pobijedili ne puškom i topovima nego vjerom. Pobjeda je tada izgledala tako daleka i blijeda, nemoguća, a ipak smo se izborili za slobodu. Danas, kada tu slobodu imamo, prepustili smo se struji. Mi smo Židovi koji izlaze iz egipatskoga ropstva: nalazimo se u pustinji i ne vidimo pred sobom nego beskonačnu monotonost krajolika i života. Napuštamo vjeru koja nas je oslobodila. Zaboravljamo koliko nam je ona pomogla da izađemo iz rata kao pobjednici. Pustinji nema kraja.

Smatram, ipak, da nam Bog nije namijenio teret koji ne možemo nositi; to nam se tako čini jer smo zaboravili podijeliti ga s Njim. Sjetimo se svim žrtava koje su pale za ovu slobodu. Ne, nisu ti borci mislili samo na sebe, svoju djecu i na svoje obitelji jer, da jesu, spremili bi se – „i pravac Njemačka“ – kako to bi u onom vicu. Oni su mislili na cijeli narod, stoga su i ostali. Ja sam još u toj istoj nedoumici, ali, ne, nije neiskreno ovo što pišem. To je jedna strana moga razmišljanja. Ipak, svatko za sebe treba odlučiti na koju će stranu stati.

Petra Todorović, 4.b